|
Mila, ostanimo na rukavcu naših želja, tu zrak tvojih očiju napaja moj osmjeh i tvoj se osmjeh sjaji u mom pogledu. Umotajmo svoju dušu u moć slatkog sna, i došapnimo tijelima neka razgrnu tišinu, a u međuvremenu, dok pripremamo dodire, prepustimo se ljubeći noć prepunu uzdaha. Kao ptice kad cvrkuću modrim visinama zagrlimo se uz pomoć vreline naših usana, i natopimo dobrodušnost srca bojom jabuke. Koliko smo se puta umivali suncem i zalijetali poput jata u vrelinu dana, koliko puta zaplitali u bjelinu oblaka, ili klizeći čelom visoravnima postelje drhtali tek okupani plavetnilom. I dok bi srce kucalo crvenom strašću po nama se izležavala beskrajnost neba, a mi bismo, opijeni mekoćom obraza, zanosno pjevali mirisnim zagrljajima i dugo ostajali pod nježnim milovanjima. Ostanimo još malo umotani u slatki san, i sanjajmo neukrotivost lišća u proljeću, a uronimo li kosu u korijen huka vjetra i položimo sjećanje pred svaku kap rose, osjetit ćemo kako se po našim bokovima tiho razlijevaju sazviježđa u bilu svemira. Ušećimo očima između krvotoka svjetlosti u bešumne noći koje neprestano zijevaju, i dok nam se tijela natapaju bojom jabuke razumjet ćemo od čega je nastala naša krv. Zal Kopp |
|
Treperiš u vrhu svjetlosti i tiho vedrinom osmjeha, izlaziš iz leptirovog daha. Prilaziš mi dužinom duše, izazovno šećeš mojim pogledom i neprestano opijaš uzdasima. Smatram te svojim korijenom, s tobom mogu nebo dosegnuti i kao vjetar zauzdati oblake, mogu poput sjene izrasti, pa po tvome tijelu isplesti meke dodire blagosti. Dok se sa obzorja pružaš natapaš me kapima strasti, a kad brazdama muškosti doneseš tišinu mirisa u drvoredima tvoje zrelosti otkrivam putove njedara. Dragocjen si izvor proljeća, iz tebe se rađa sunce i zasipa polja kamilice. Pod tvojim koracima živim, pod tvojim osmjehom tečem, na tvom tijelu postajem ratar. Kao da sam iz tebe niknuo toliko se za mene trudiš, mila, u svom srcu za sve brineš, nježno primaš moj život, pa ga dušom u sebe sklanjaš, i nesebično se ljubavlju daješ. Treperiš u vrhu svjetlosti i tiho vedrinom osmjeha, izlaziš iz leptirovog daha. Prilaziš mi dužinom duše, izazovno šećeš mojim pogledom i neprestano opijaš uzdasima Zal Kopp |